четвртак, 28. октобар 2010.

"Тежак је живот нас уметника", рече сељак и настави да копа.

Целе недеље отежем да напишем чланак о сајму књига. Уредник ме држи за гушу, зове сваки дан, ја све одлажем, да бих данас коначно и отишла. Но, како правила слободне уметности налажу, после сајма, уместо кући, ја забасам право у кафану. У зло доба стижем кући. На мсн-у већ седи уредник и креће:
- Јел си била на сајму?
- Сад сам дошла.
- Где је текст?
- Пишем управо.
(А то "управо" писање је наликовало цепању дрва - дакле, чист дадаизам. "Гости су били....Швеђани, да...нових издања нема, само прештампавају стара, а антиквари! Маму им безобразну! Скупље су њихове књиге него нове... итд итд.")
- Ево готово. Само да нађем слику уз текст. Шаљем.
- Стигло....читам... Побогу, зашто ћирилица? Па јел сајт цео на латиници?!
- Јој, извини, не знам шта ми би...
- Нема везе, ја ћу да кон..пардон, конвертујем.
- А јел ти добар текст?
- Ма, наравно, ко и увек, о-дли-чан!
- Аха...
- Значи гужва је на сајму?
- Ма да, оде ми цео дан, тек сам сад дошла... А шта ти радиш?
- Ја? Ево пијан, право да ти кажем...
- Па,ево и ја пијана...
- Озбиљно?
- Да.
- На шта ли личи онда чланак?!
- Ја немам појма...погледаћемо ујутро кад се отрезнимо, си?
- Си, шефе...
Дакле, ко год да набаса на мој несретни текст, дубоко се извињавам. "Тежак је живот нас уметника", рече сељак и настави да копа.  

уторак, 5. октобар 2010.

Curriculum vitae - u pravom smislu te reči

             Negde na drugoj godini studija, profesorka nam je govorila o neobičnim zaposlenjima ljudi koji su diplomirali na svetskoj književnosti. Tad je pričala o kolegi iz svoje generacije koji je postao direktor cirkusa.
       
            Iz čiste dosade jednog jutra, nabasavši na oglas poljoprivrednog časopisa u kom traže novinara, pošaljem svoj CV. Nedelju dana kasnije me sačeka molba od istih da poštovana gospođica pošalje dva članka iz poljoprivrednog sektora na uvid. I tako sedim ja i lamentiram o berbi malina i osemenjivanju krava, i situacija se čini pomalo apsurdna. Šta ja uopšte znam o poljoprivredi? Oduzelo bi mi vreme da se upuštam u materiju, a to me ni ne zanima, a opet, od kako sam popila otkaz pre osam meseci, nikako da se uhvatim nekog posla. I u tom dvoumljenju počnem da se prisećam koje sam sulude poslove radila ove godine:
- za Srpsku Novu godinu radila u restoranu (Tom prilikom nabasala na roditelje mog đaka kom privatno držim časove. Posle tog susreta se više nisu javljali.)
- u februaru radila kao animator na dečijim rođendanima (Da,da, sa sve klovnovskim nosem i puno balona.)
- otišla na razgovor za posao na radiju. Dobila posao u kafiću pored radija. ( Nisam prihvatila. Previše ironično za moj ukus.)
- uredno pohađala Višu medicinsku školu gde sam dizala dva prsta kad bi prozvali izvesnu Milunku Perić, koja nije mogla da dolazi na obavezne vežbe,a mene je plaćala da je zamenjujem. (I molila sam sve svece da "nju" niko ne izvede da nekom pruži prvu pomoć, inače bi taj otišao Bogu na istinu.)

         Tako da, kad bolje razmislim, nije ni to informisanje o striganju ovaca tako loš posao. Mogla bih čak da pogledam da nije izašao neki novi model traktora i tako to. Sve dok ja ne krotim lavove, život je lep...