среда, 22. децембар 2010.

Избор


Мислим да ћу се ошишати или офарбати у црно, досадила ми је оволика коса. Само је пребацујем са рамена на раме.

Узнемирује ме киша. Шеткам се по соби по хиљадити пут, не звони телефон, можда се померио кабл, па не ради, пијем четврту кафу. Све из досаде. Ова кошуља на мени је добра. Удобна је, осећам се природно у њој. Сврби ме глава. Опет померам косу, дођавола са њом. Ошишаћу је сама, ако треба. Имам ли данас заказано? Не, данас је недеља, сутра у три. Још и то. Нехумано мрзим зубаре. И мрзим зуб који више не боли и више не знам који је болео. Шта да кажем сутра зубару? “-Моша!“ Свашта.
Распуст је. Исто ми је ко и обично. Само кад би...само кад би се нешто догодило, или кад се не би догодило, просто кад би се стање променило. Кад бих престала да чекам. Кад би изашли ови пундравци из мене и кад не бих била у сталним или/или играма са собом.
Досада/нервоза?
Биће/неће бити?
Глад/храна?
Изаћи/остати?
Бити или не бити је заиста клише који нећу помињати. Наравно да је бити, јер да није бити, не било ни питања, зар не? Ствари би биле много лакше да иницијално није постојало – бити, као опција. Просто ко пасуљ.
Бити – свакодневно, неуротично, сажето, увек-у-покрету-и-у-супротности-са-собом.
Бити – повремено заборављена, заборављати, чекати, грицкати нокте, смејати се ничему, ругати се као сад, као управо сад, ругати се себи, свету, недељи, глупом распусту, тужном гипсаном псу у углу моје собе, који нема појма ни о чему, сем о могућности да буде разбијен и бачен у септичку јаму иза куће.
Бирам досаду.
Бирам да буде.
Бирам глад.
Бирам остајање.

Вратила сам се. Мом писању и мом чају, мом времену. Враћам наочаре на лице. Имам рад да завршим. Наравно да имам много више него седамнаест. Овај прозор чак није моја седамнаеста, моја је била много другачија. Зајмим туђа сећања. Аранжирам их. Остала ми је навика да побегнем у друго време и да се тамо одморим, потресем, померим. Најчешће идем да се догодим. А затим да се вратим.
У изабрано.

уторак, 14. децембар 2010.

Ћутање

Врата се нису огласила. Само су разделила сметове прашине, на гомилицу и облу чистину. Соба је иста, по распореду, али је мутна од меке, млечне светлости. Да, калеидоскоп времена јој даје нову боју, збуњено-жуту или то моја оптика слаби, што је врло могуће. Сећања су осетљиви оброци, брзо се кваре и грозна су кад се пробају покварена. А ова соба, моја некадашња соба, је иста.
Склањам наносе тишине са полица. Прсти додирују мртве, сребрнасте честице. Дуж књига, дуж провидних рамова, преко стаклених украса који држе мехуриће заточене, расцветала се тишина. Крхка фауна која вегетира пипаво, сребрнасто. Цвеће недодирљивости. Пуцкају им чауре за мојих леђима, њишу се на непокретном ваздуху. Под мојим погледом склапају трепље као саса и не дају се ранити непознатим присуством. Распрскавам их додиром, уносим неред у њихов мир. Титраво падају на под, кроз сув ваздух и поново отварају своје љубичасте круне, окупљени за мојим корацима. Заглушују звук, расту преко њега, хране се њиме и ето – надјачали су ме. Живот мртвила је поново успостављен.
Напуштам те, стаклени миру. Цветај. Нетакнут у лепоти, опрезан на промене, упоран у ћутању. 
 

http://www.youtube.com/watch?v=5DUCKGyojpE

уторак, 2. новембар 2010.

Zaključan

Sedim na platformi električnog tramvaja, i potpuno sam nesiguran u pogledu svog položaja na ovom svetu, u ovom gradu, u svojoj porodici. Čak ni uzgred ne bih umeo reći kakve bih zahteve u bilo kom smislu mogao s pravom da postavim. Ne mogu se ničim braniti što stojim na ovoj platformi, što se držim za ovu ručicu, što dopuštam da me nosi ovaj tramvaj, što se ljudi sklanjaju pred njim ili idu mirno, ili se odmaraju pred izlozima. - Istina, to niko i ne  zahteva od mene, ali to je svejedno. Bitno je da meni nije svejedno. Ja sam izgubljen. Nastao je izvestan prelaz u mom svakodnevnom životu – kažem “svakodnevnom”, jer na njega niko ne obraća pažnju, životom se smatra ono što se planira, a ne ono što jeste…
Taj prelaz me je odelio od svega postojećeg. Od utisaka, voljnih radnji, planova. I ceo ovaj bučni svet  – zvon tramvaja, meko lupkanje gumenih vrata o gvozdenu konstukciju I šuštanje stopala oko mene, povukao se u svoju školjku ili sam to ja učinio. Sveo se na minimum. Na zvuk pahulja. Kao što se slažu staklići, gradeći smetove I nanose, tako se slažu slike, ljudi, oseti. Ja sam nošen neumitnošću postojanja, neupitan želim li, a I da jesam upitan, možda ne bih znao da odgovorim. Verovatno je tako.
Misao mi beži I leluja, fiksirana je na vlažnu, omekšalu kožnu ručku o kojoj visi moja egzistencija I na zaprljan prozor iza kog promiče grad…Ko sam sad? Ponavljam, ja ne postavljam nikakve zahteve, samo pratim smenu prizora pred nekim unutrašnjim okom, koji se slažu I slažu, vraćajući se na poslednji kadar, kadar mekanog rukohvata, šarenila izloga I ljudi, ljudi koji promiču…
Kasnije su mi rekli da sam pao gotovo pred svojom stanicom, svojom kućom. Neka žena iz tramvaja me je pridržala, delimično da sebe zaštiti od moje težine. Udar, rekli su, preživeli ste udar. Rekli su ljudi sa ogromnim rukama I krivim licima. Toliko sam razumeo,. Nije me uzbudilo. Ništa me ne pomera, slike promiču, I ja ne znam gotovo ništa. Ostao sam na platformi, klateći se u tramvaju, i zaista ne znam kako da sa nje siđem. Ne znam ni želim li.

четвртак, 28. октобар 2010.

"Тежак је живот нас уметника", рече сељак и настави да копа.

Целе недеље отежем да напишем чланак о сајму књига. Уредник ме држи за гушу, зове сваки дан, ја све одлажем, да бих данас коначно и отишла. Но, како правила слободне уметности налажу, после сајма, уместо кући, ја забасам право у кафану. У зло доба стижем кући. На мсн-у већ седи уредник и креће:
- Јел си била на сајму?
- Сад сам дошла.
- Где је текст?
- Пишем управо.
(А то "управо" писање је наликовало цепању дрва - дакле, чист дадаизам. "Гости су били....Швеђани, да...нових издања нема, само прештампавају стара, а антиквари! Маму им безобразну! Скупље су њихове књиге него нове... итд итд.")
- Ево готово. Само да нађем слику уз текст. Шаљем.
- Стигло....читам... Побогу, зашто ћирилица? Па јел сајт цео на латиници?!
- Јој, извини, не знам шта ми би...
- Нема везе, ја ћу да кон..пардон, конвертујем.
- А јел ти добар текст?
- Ма, наравно, ко и увек, о-дли-чан!
- Аха...
- Значи гужва је на сајму?
- Ма да, оде ми цео дан, тек сам сад дошла... А шта ти радиш?
- Ја? Ево пијан, право да ти кажем...
- Па,ево и ја пијана...
- Озбиљно?
- Да.
- На шта ли личи онда чланак?!
- Ја немам појма...погледаћемо ујутро кад се отрезнимо, си?
- Си, шефе...
Дакле, ко год да набаса на мој несретни текст, дубоко се извињавам. "Тежак је живот нас уметника", рече сељак и настави да копа.  

уторак, 5. октобар 2010.

Curriculum vitae - u pravom smislu te reči

             Negde na drugoj godini studija, profesorka nam je govorila o neobičnim zaposlenjima ljudi koji su diplomirali na svetskoj književnosti. Tad je pričala o kolegi iz svoje generacije koji je postao direktor cirkusa.
       
            Iz čiste dosade jednog jutra, nabasavši na oglas poljoprivrednog časopisa u kom traže novinara, pošaljem svoj CV. Nedelju dana kasnije me sačeka molba od istih da poštovana gospođica pošalje dva članka iz poljoprivrednog sektora na uvid. I tako sedim ja i lamentiram o berbi malina i osemenjivanju krava, i situacija se čini pomalo apsurdna. Šta ja uopšte znam o poljoprivredi? Oduzelo bi mi vreme da se upuštam u materiju, a to me ni ne zanima, a opet, od kako sam popila otkaz pre osam meseci, nikako da se uhvatim nekog posla. I u tom dvoumljenju počnem da se prisećam koje sam sulude poslove radila ove godine:
- za Srpsku Novu godinu radila u restoranu (Tom prilikom nabasala na roditelje mog đaka kom privatno držim časove. Posle tog susreta se više nisu javljali.)
- u februaru radila kao animator na dečijim rođendanima (Da,da, sa sve klovnovskim nosem i puno balona.)
- otišla na razgovor za posao na radiju. Dobila posao u kafiću pored radija. ( Nisam prihvatila. Previše ironično za moj ukus.)
- uredno pohađala Višu medicinsku školu gde sam dizala dva prsta kad bi prozvali izvesnu Milunku Perić, koja nije mogla da dolazi na obavezne vežbe,a mene je plaćala da je zamenjujem. (I molila sam sve svece da "nju" niko ne izvede da nekom pruži prvu pomoć, inače bi taj otišao Bogu na istinu.)

         Tako da, kad bolje razmislim, nije ni to informisanje o striganju ovaca tako loš posao. Mogla bih čak da pogledam da nije izašao neki novi model traktora i tako to. Sve dok ja ne krotim lavove, život je lep...

уторак, 7. септембар 2010.

stari prijatelj

        Poslednjih nekoliko dana se svađam, inatim, nemam vremena, gunđam, ma, sve na broju i gomili. Nedostaje mi vreme za mene. Znam koliko to zvuči sebično, ali mi nedostaje tišina.

      Kafa koju pijem u tišini. Prazan prostor. Vreme koje otiče samo sebe radi. To je, valjda, navika čitanja.
Pre studija slobodno vreme je oticalo na knjige, a sad spremanje ispita izgleda tako, samo ne tako rasterećujuće, ali opet lepo. Odatle navika da često ćutim. Da mogu dugo sama. I da budem savršeno srećna u tom stanju.

      I konačno se danas dohvatih čitanja. "Portret umetnika u mladosti" je dinamičan, konfuzan, sulud, jednostavan. Doživljeni govor i unutrašnji monolog su se oduvek opirali mom srednjovekovnom shvatanju književnosti, ali sve to nije bitno. Bitno je tišina. "Lepota je obećanje sreće" - kaže Stendal. Lepota čitanja nije obećanje sreće. To je sreća sama.

понедељак, 30. август 2010.

Never fear.

           Petronija Arbitra je rimski car Neron osudio na smrt kao državnog izdajnika, kada je već bio u poodmakloj fazi ludila. Petronije je bio pisac, satiričar, čovek od ukusa. Otud ono "Arbitar". Zaljubljenik u horoskop i poeziju. Kao da je živeo u staroj Jugoslaviji na Hvaru , a ne pre dve hiljade godina u Rimu.
           No, vratimo se priči. Kada je osudjen, izmolio je da sam sebi presudi. Sredio se. Okupao. Namirisao. Začesljao. Priredio gozbu. Presekao vene, pa ih podvezao. I slavio. Pio. Jeo. Jurio žene i dečake oko stola. Smejao se. I lagano oticao, dok nije bilo dosta. Umro je za stolom.
           Priča nije izrečena kao patetična, ma, čak ni kao tužna. Ja je gledam kao trijumf volje nad prirodom. Pobeda prihvatanjem. Preuzeti dizgine, čak i kad ti život uvali od pozadi. Čak i u sopstvenoj propasti. Jer tačno, život nije fer. Ali i u tome ima izbora. Petronijev je sumanut, nenormalan, dekadentan do koske i apsolutno sjajan.
           Sutra idem na operaciju. Moderno doba nije toliko teatralno, te ne umirem. Evolucija nas je definitivno ojačala. Ipak, večeras pravim žurku. Privatni omaž Petroniju Arbitru. Jer je učinio da se osmehnem umesto da se uplašim. Zato i dalje verujem u idole. Zarad hrabrosti. I ponekog vina. 

       

понедељак, 16. август 2010.

Priručnik za dolazak sa puta

  • Osećati smešu opreza i nostalgije, uz varijabilnu gramažu umora. 
  • Ući polako i izmeriti protok vremena u odsustvu (osim ukoliko vam se ne piški, onda osmatranje može da dođe posle).
  • Ne raspakivati se! Dva dana. Ili bar nekoliko sati, ako ste baš neurotično uredni. Nek se odeća odmori od puta.
  • Uraditi nešto banalno.(U ovom svetu sve konvencionalne stvari su banalne, tako da radnja koja remeti taj krhki red može biti opet neka obična, samo pozajmljena iz druge sfere života, probajte - delotvorno je.) Na primer, neizuveni, presložite knjige na polici ili čitajte kuvar.
  •  Sad jedan delotvoran kliše - napunite kadu. (Tu nemam šta da dodam, radosti vode su najcenjenije, barem jednom Raku)
  • Ne javljati se nikome - ključni sastojak čiste egzistencije. Telefonska i internet komunikacija, nažalost određuju postojanje. Ako vas nema na facebook-u, ne postojite. Probajte malo da ne postojite. Osećaj životnosti se povećava od blede ofucanosti u kojoj nosate svoje telo k'o kostim za maškare, do punokrvne tišine i težine bitisanja. 
  • Skuvati čaj. (Omaž mojoj Mim. Ona uvek predlaže čaj. I prilično je srećna.)
  • I ako sve ove diverzije da sećanje ne prokaplje u svest učine svoje, možda se i ne dosetite zašto ste odatle pobegli.
  • Meni uspeva.

недеља, 8. август 2010.

The punk is not dead, but the elevator is.

         Pentrajući se uz stepenice do jedanaestog sprata negde oko šestog naletim na upečatljiv natpis na zidu "punk is not dead". Kako mi je kondicija u kriptodepresiji (nizbrdo je imam, uzbrdo je nemam), na četvrtom spratu već očekujem da mi pukne aneurizma ili da me napadne neka zaraza čije sam ime pokupila gledajući dr Hausa.
         Pank možda nije mrtav, ali lift definitivno jeste, čim sam primorana de verem uz paradigmu soc-realne arhitekture i gradjevine. Sam grafit postoji više od deset godina, tako da je pank (a verovatno i post-pank) stigao da umre, oživi, zaigra u Twilightu, oduševi emo-klince i ponovo umre. Zanemarivši inicijalnu kapislu ironije kojom otpočinje svako moje umovanje, došlo mi je na pamet da je to, u suštini, znak da teorija opstaje, a praksa povremeno uprska stvar. Liftovi i pank nisu u istoj ravni, to je sigurno. Ali opšti pojmovi jesu. Praksa čini dan. Čini svet. Ono čvrsto i opipljivo. A teorija ga čini smislenim. Ne odričem se nijednog.
         Idealistički gledano, ideje su te koje pokreću svet i one ne umiru, njihova primena ih ograničava i menja, odnosno sam život ih opravlja i centrira im trap. Kad kažem "idealistički" - ne mislim ništa loše. Idealizma ne mogu da se otresem. Nagriza ga povremeno gorčina, pada po njemu iskustvo, ali on je pokretač. Nepokretni pokretač :)
           Možda je to razlog za ovaj početak pisanja. Beleženje oscilacija u kontinuitetu. Pokušaj da ideje pretraju. Ili ja to samo pokušavam da prekratim vreme do jedanaestog sprata, razvijajući teoriju o teoriji i praksi. Deseti sprat.