четвртак, 21. март 2013.

Astronaut


Beskrajne vožnje kolima.

Svetla koja promiču, prvo jarka bela svetla velikog grada, onda narandžaste svetiljke na magistrali, onda povremene slabašne svetiljke nekog nepoznatog naselja i na kraju svetla gradova u daljini i zvezde.

Glava na prozoru, vibriranje stakla koje ometa san. Oči prate liniju koja označava kraj puta, crvene oznake na bankini koje blesnu pred farovima i obrisi u daljini.

Pogled upravljen na dole u raspon svetla isped kola u nadolazeće milje koje bivaju proždrte, ili u nebo, jasnije i vedrije nego gradsko nebo. Strano, nepoznato nebo, neokupirano svetiljkama, reklamama, snopovima, avionima.

Neugledna tišina u kojoj raste nelagoda nepoznatog prostora, nepripadanja. Udaljen od urbanog, artificijalnog, čovek je tako tuđ u praznom prostoru prirode, zatvoren u kapsuli koju pokreću lažne konjske snage, izbačen u nepoznato, među prostranstvo zemlje i prostranstvo neba, zapanjen prazninom i prostorom, ništa manje nego astronaut u svojoj kapsuli suočen sa prostranstvom kosmosa.

Mala kapsula plovi kroz prostor, štiti od prirodne praznine.