Beskrajne vožnje
kolima.
Svetla koja
promiču, prvo jarka bela svetla velikog grada, onda narandžaste svetiljke na
magistrali, onda povremene slabašne svetiljke nekog nepoznatog naselja i na
kraju svetla gradova u daljini i zvezde.
Glava na prozoru,
vibriranje stakla koje ometa san. Oči prate liniju koja označava kraj puta,
crvene oznake na bankini koje blesnu pred farovima i obrisi u daljini.
Pogled upravljen
na dole u raspon svetla isped kola u nadolazeće milje koje bivaju proždrte, ili
u nebo, jasnije i vedrije nego gradsko nebo. Strano, nepoznato nebo,
neokupirano svetiljkama, reklamama, snopovima, avionima.
Neugledna tišina
u kojoj raste nelagoda nepoznatog prostora, nepripadanja. Udaljen od urbanog,
artificijalnog, čovek je tako tuđ u praznom prostoru prirode, zatvoren u kapsuli
koju pokreću lažne konjske snage, izbačen u nepoznato, među prostranstvo zemlje
i prostranstvo neba, zapanjen prazninom i prostorom, ništa manje nego astronaut
u svojoj kapsuli suočen sa prostranstvom kosmosa.
Mala kapsula
plovi kroz prostor, štiti od prirodne praznine.