четвртак, 8. март 2012.

Srećan mi 8. mart!

Sunce reklamira ovaj dan kao da je 20 stepeni, a zapravo je -1.
Krećem na posao, znam kad mi tramvaj nailazi i kako se penjem do stanice, vidim ga kako lagano odmiče sa stanice, jer je iz nepoznatog razloga krenuo ranije, iako mu je to početna.
"Sa novim GSP sistemom uvek ćete znati kada vam nailazi prevoz." Vidim kako to ide, ko podmazano.

Ništa, kasnim na posao, truckam u autobusu, duž ulice svuda treš ruže u celofanu, ljubičice u saksijama i muškarci koji pažljivo nosaju te simbole ženske ravnopravnosti na tri metra od sebe da se ne zgužvaju, a žene ih ponosno stiskaju uz sebe, srećne što su od sabajle ucvećene. 

Transformisana u pešački mod, silazim kroz podzemni prolaz sa čijeg me kraja čeka semafor i stanica trole za posao. Poslednja etapa puta do radnog mi mesta. 

I na sred praznog podzemnog prolaza, u 8.47 ujutro, orni radnik gradske čistoće pravi pauzu, spustio pantalone i drnda đoku. Đoka nije ženskog roda, al je očito i njemu praznik.

Kondicija mi je nulta, ali sam poskočila i u tri koraka izronila iz prolaza. I kako sam nakon sekund i po bila već na semaforu, zaustavim se pored dva pandura koji ometaju saobraćaj tu, na raskrsnici, hvatam vazduh  i mislim se:

"Eto, ovo je samo slika i prilika šta žene u Srbiji dobijaju za 8. mart. Kitu u krupnom planu i još jednog drkadžiju na grbači."

I nasmejem se svojoj muci, jer mi to dođe ko jedino moje žensko pravo. Hvala vam, feministikinje, što ste se trudile, ali ko god da je zastupao prava egzibicionista, očito je napravio bolji posao.