уторак, 2. новембар 2010.

Zaključan

Sedim na platformi električnog tramvaja, i potpuno sam nesiguran u pogledu svog položaja na ovom svetu, u ovom gradu, u svojoj porodici. Čak ni uzgred ne bih umeo reći kakve bih zahteve u bilo kom smislu mogao s pravom da postavim. Ne mogu se ničim braniti što stojim na ovoj platformi, što se držim za ovu ručicu, što dopuštam da me nosi ovaj tramvaj, što se ljudi sklanjaju pred njim ili idu mirno, ili se odmaraju pred izlozima. - Istina, to niko i ne  zahteva od mene, ali to je svejedno. Bitno je da meni nije svejedno. Ja sam izgubljen. Nastao je izvestan prelaz u mom svakodnevnom životu – kažem “svakodnevnom”, jer na njega niko ne obraća pažnju, životom se smatra ono što se planira, a ne ono što jeste…
Taj prelaz me je odelio od svega postojećeg. Od utisaka, voljnih radnji, planova. I ceo ovaj bučni svet  – zvon tramvaja, meko lupkanje gumenih vrata o gvozdenu konstukciju I šuštanje stopala oko mene, povukao se u svoju školjku ili sam to ja učinio. Sveo se na minimum. Na zvuk pahulja. Kao što se slažu staklići, gradeći smetove I nanose, tako se slažu slike, ljudi, oseti. Ja sam nošen neumitnošću postojanja, neupitan želim li, a I da jesam upitan, možda ne bih znao da odgovorim. Verovatno je tako.
Misao mi beži I leluja, fiksirana je na vlažnu, omekšalu kožnu ručku o kojoj visi moja egzistencija I na zaprljan prozor iza kog promiče grad…Ko sam sad? Ponavljam, ja ne postavljam nikakve zahteve, samo pratim smenu prizora pred nekim unutrašnjim okom, koji se slažu I slažu, vraćajući se na poslednji kadar, kadar mekanog rukohvata, šarenila izloga I ljudi, ljudi koji promiču…
Kasnije su mi rekli da sam pao gotovo pred svojom stanicom, svojom kućom. Neka žena iz tramvaja me je pridržala, delimično da sebe zaštiti od moje težine. Udar, rekli su, preživeli ste udar. Rekli su ljudi sa ogromnim rukama I krivim licima. Toliko sam razumeo,. Nije me uzbudilo. Ništa me ne pomera, slike promiču, I ja ne znam gotovo ništa. Ostao sam na platformi, klateći se u tramvaju, i zaista ne znam kako da sa nje siđem. Ne znam ni želim li.