уторак, 21. јун 2011.

Don't check. Please, don't check.

Za početak rada, potreban je neki majušni kamenčić da te pokrene. Baumgarten kaže da je to impetus aestheticus, iskrica koja te nagna da se zdaš u akciju. Ponekad je iskrica, a ponekad je šut u dupe, ono što te pokrene. Pokretač mog, davno zapostavljenog pisanja, je iz ove druge grupe autora. Fascinirana sam osobama koje u roku od 10 minuta ispale 20 uvreda potpuno nesvesno, da to, na kraju, bude komično, ili kao što rekoh - fascinantno. Jutrošnji susret sa navedenom rara avis protiče u špicu do posla. Tip konverzacije: kombinovani dijalog sa unutrašnjim monologom:
- Jao, kako mi je drago što radiš...
- Hvala, i meni je.
- Čekaj, ti ćeš kao sad da radiš celo leto? Ce-lo le-to?
- Pa da, tek sam počela. (Ne, nego će mi dati odmor do septembra posle dve nedelje rada)
- Aha...pa kako ti je?
- Super.
Dramska pauza. Sad ne zna šta da priupita.
- A što se farbaš u crveno?
- Sviđa mi se tako.
Razočarana faca.
- Stvarno?
- Stvarno. Ako se farbam pet godina u istu boju, sigurno je pretpostaviti da mi se sviđa.
- Pa dobro, nije loše. Pogotovo kad posvetli.
- E da, volim kad mi kosa leti posvetli, a ja da lepo pocrnim.
Oduševljen izraz lica.
- Hahaha, pocrnećeš, nego šta, ali u prevozu do posla i nazad! To je sve što ćeš videti!
- Nemam komentar. Ni onda ni sad.
Zbunjena ćutanjem, otpočinje sopstveni, glasni monolog.
- Eto, mora da se radi...koliko mi samo treba do penzije...A ti, dok stigneš do tog doba, nećeš je ni dočekati. Radićeš do smrti!
Smeje se svom prorokovanju slatko i bezbrižno. Maše. Izlazi.
Ja ostajem u zbunu, ali nekako ravnom zbunu. Što bi rekao Edi Izard, ako si u horor filmu, u šumi, u kolibici, nemoj ići da proveriš šta se to mrda daleko među drvećem. Za proveravanje služe zavese.
Te je i moja krivica što uopšte dajem šansu takvom razgovoru. Nego, spusti zavesu i zaključaj vrata. A ubica sa sekirom - nek šuška po šumi koliko god hoće.