tag:blogger.com,1999:blog-73653982242272338042024-03-12T19:54:50.579-07:00švrakopisiKvaziGargihttp://www.blogger.com/profile/11968425515693237742noreply@blogger.comBlogger15125tag:blogger.com,1999:blog-7365398224227233804.post-43017544619776711642013-09-15T01:56:00.001-07:002013-09-15T01:57:34.584-07:00Naša nacija ili debelo crevo<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
<br />
<br />
<br />
<br />
<br />
<br />
<br />
Nedelja prepodne je period kada su sve ciljne grupe koje gledaju televizijski program kod kuće. Neko došao s pijace pa kuva ručak i baca oko na TV. Neko radio cele nedelje pa pije kafu i odbija da ide na tuširanje. Neko došao kući u 6, pa traži najneutralniji program dok mamurluk ne prođe. A neko gleda crtaće.<br />
Još pre nekoliko godina taj televizijski program je obuhvatao svakojake sadržaje, pa kako god kretenski oni bili. Da, išao mi je na živce Žika & Šarenica i izveštaj sa Guščijade, i emisije o bebama i pogotovo onaj gmaz što je obišao pola sveta pa priča kako je zgodno nositi lan na pešačkoj turi po Bangladešu jer je velika vlaga, a lan je otporan. Ali onda se TV režim promenio. Pa nedeljom ujutro išle pevaljke i ostale ničim izazvano poznate ličnosti u satenskim haljinama tri broja manjim. Ne pevaju, doduše, al daju intervjue. Preporučuju glamur, šljokice, dijete, daje savete o muškarcima. Šalju važne izveštaje iz provoda ko da izveštavaju iz Sirije. A i da ne grešim dušu, nije da se na splavovima išta manje puca nego u Siriji. Za svakog ponešto - za žene saveti o celulitu, a muškarce bataci bez celulita.<br />
A jutros vrtim kanale. Na kanalu "TLC" "Masterchief". Na "Fox life" nesretni Džejmi Oliver sa tri govorne mane, veteran iz doba kad je bio jedini TV kuvar. Na B92 neki NN počinilac zavija sarmu. I na još gomili neimenovanih kablovskih kanala, jedan iza drugog, isti drveni pult, iza njega osoba u beloj uniformi a na pultu hrana. Sve je, naravno, dijetalno, brzo, precizno, čisto, bez traga masnoće. Kao sa reklame.<br />
Možda pečeni bataci ne zvuče gore od golih bataka, ali jesu. Daleko više jesu. Jer je to jedino što nam se može prodati. Davno više ne mogu da nam prodaju san o dalekim putovanjima. Ne govorim o prodaji turističkog aranžmana - odustali smo i od snova o putovanju. Pa su nam prodavali san o seksu, šampanjcu na splavu i dupetu bez strija. (To što smo primitivni pa nam je takav san o provodu, to je drugi problem i posebna tema). A sad više ni to. Sad nam prodaju san o hrani. O hrani koja nije pola kila parizera odsečeno u komadu i zatomano u mastan papir. O hrani koja je ne skuva u ponedeljak pa se podgreva tri dana, a meso se iz tog lonca pojede već prvog. O hrani koja se ne kupuje na akciji, i koja je dobra još tri meseca posle isteka roka, sto posto jeste, jer "ja sam jeo i ništa mi nije falilo". Prodaju nam najniži od svih poriva.<br />
Henri Miler kaže: "Emerson je rekao: Čovekov život se sastoji od onoga što tokom dana misli. Moj život je, onda, debelo crevo." A naš život je izreklamirano debelo crevo. <br />
<br />
<br />
<br />
<br />
<br />
<br /></div>
KvaziGargihttp://www.blogger.com/profile/11968425515693237742noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-7365398224227233804.post-68428321975273407802013-03-21T10:30:00.001-07:002013-03-21T10:30:06.222-07:00Astronaut<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
<br />
<div class="MsoNormal">
<span lang="SR">Beskrajne vožnje
kolima.<o:p></o:p></span></div>
<div class="MsoNormal">
<br /></div>
<div class="MsoNormal">
<span lang="SR">Svetla koja
promiču, prvo jarka bela svetla velikog grada, onda narandžaste svetiljke na
magistrali, onda povremene slabašne svetiljke nekog nepoznatog naselja i na
kraju svetla gradova u daljini i zvezde. <o:p></o:p></span></div>
<div class="MsoNormal">
<br /></div>
<div class="MsoNormal">
<span lang="SR">Glava na prozoru,
vibriranje stakla koje ometa san. Oči prate liniju koja označava kraj puta,
crvene oznake na bankini koje blesnu pred farovima i obrisi u daljini. <br />
<!--[if !supportLineBreakNewLine]--><br />
<!--[endif]--><o:p></o:p></span></div>
<div class="MsoNormal">
<span lang="SR">Pogled upravljen
na dole u raspon svetla isped kola u nadolazeće milje koje bivaju proždrte, ili
u nebo, jasnije i vedrije nego gradsko nebo. Strano, nepoznato nebo,
neokupirano svetiljkama, reklamama, snopovima, avionima. <o:p></o:p></span></div>
<div class="MsoNormal">
<br /></div>
<div class="MsoNormal">
<span lang="SR">Neugledna tišina
u kojoj raste nelagoda nepoznatog prostora, nepripadanja. Udaljen od urbanog,
artificijalnog, čovek je tako tuđ u praznom prostoru prirode, zatvoren u kapsuli
koju pokreću lažne konjske snage, izbačen u nepoznato, među prostranstvo zemlje
i prostranstvo neba, zapanjen prazninom i prostorom, ništa manje nego astronaut
u svojoj kapsuli suočen sa prostranstvom kosmosa. <o:p></o:p></span></div>
<div class="MsoNormal">
<br /></div>
<div class="MsoNormal">
<span lang="SR">Mala kapsula
plovi kroz prostor, štiti od prirodne praznine. <o:p></o:p></span></div>
</div>
KvaziGargihttp://www.blogger.com/profile/11968425515693237742noreply@blogger.com1tag:blogger.com,1999:blog-7365398224227233804.post-71958916270040604682012-03-08T03:08:00.000-08:002012-03-08T03:08:30.920-08:00Srećan mi 8. mart!<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on"><div style="text-align: left;">Sunce reklamira ovaj dan kao da je 20 stepeni, a zapravo je -1. <br />
Krećem na posao, znam kad mi tramvaj nailazi i kako se penjem do stanice, vidim ga kako lagano odmiče sa stanice, jer je iz nepoznatog razloga krenuo ranije, iako mu je to početna.</div><div style="text-align: left;">"Sa novim GSP sistemom uvek ćete znati kada vam nailazi prevoz." Vidim kako to ide, ko podmazano.</div><div style="text-align: left;"><br />
</div><div style="text-align: left;">Ništa, kasnim na posao, truckam u autobusu, duž ulice svuda treš ruže u celofanu, ljubičice u saksijama i muškarci koji pažljivo nosaju te simbole ženske ravnopravnosti na tri metra od sebe da se ne zgužvaju, a žene ih ponosno stiskaju uz sebe, srećne što su od sabajle ucvećene. </div><div style="text-align: left;"><br />
</div><div style="text-align: left;">Transformisana u pešački mod, silazim kroz podzemni prolaz sa čijeg me kraja čeka semafor i stanica trole za posao. Poslednja etapa puta do radnog mi mesta. </div><div style="text-align: left;"><br />
</div><div style="text-align: left;">I na sred praznog podzemnog prolaza, u 8.47 ujutro, orni radnik gradske čistoće pravi pauzu, spustio pantalone i drnda đoku. Đoka nije ženskog roda, al je očito i njemu praznik.</div><div style="text-align: left;"><br />
</div><div style="text-align: left;">Kondicija mi je nulta, ali sam poskočila i u tri koraka izronila iz prolaza. I kako sam nakon sekund i po bila već na semaforu, zaustavim se pored dva pandura koji ometaju saobraćaj tu, na raskrsnici, hvatam vazduh i mislim se:</div><div style="text-align: left;"><br />
</div><div style="text-align: left;">"Eto, ovo je samo slika i prilika šta žene u Srbiji dobijaju za 8. mart. Kitu u krupnom planu i još jednog drkadžiju na grbači."</div><div style="text-align: left;"><br />
</div><div style="text-align: left;">I nasmejem se svojoj muci, jer mi to dođe ko jedino moje žensko pravo. Hvala vam, feministikinje, što ste se trudile, ali ko god da je zastupao prava egzibicionista, očito je napravio bolji posao. </div><div style="text-align: left;"><br />
</div><div style="text-align: left;"> </div></div>KvaziGargihttp://www.blogger.com/profile/11968425515693237742noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-7365398224227233804.post-73955186310145865872011-06-21T01:29:00.000-07:002011-06-21T02:00:19.071-07:00Don't check. Please, don't check.<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">Za početak rada, potreban je neki majušni kamenčić da te pokrene. Baumgarten kaže da je to <i>impetus aestheticus</i>, iskrica koja te nagna da se zdaš u akciju. Ponekad je iskrica, a ponekad je šut u dupe, ono što te pokrene. Pokretač mog, davno zapostavljenog pisanja, je iz ove druge grupe autora. Fascinirana sam osobama koje u roku od 10 minuta ispale 20 uvreda potpuno nesvesno, da to, na kraju, bude komično, ili kao što rekoh - fascinantno. Jutrošnji susret sa navedenom <i>rara avis</i> protiče u špicu do posla. Tip konverzacije: kombinovani dijalog sa unutrašnjim monologom:<br />
- Jao, kako mi je drago što radiš...<br />
- Hvala, i meni je. <br />
- Čekaj, ti ćeš kao sad da radiš celo leto? Ce-lo le-to?<br />
- Pa da, tek sam počela. (<i>Ne, nego će mi dati odmor do septembra posle dve nedelje rada</i>) <br />
- Aha...pa kako ti je? <br />
- Super.<br />
Dramska pauza. Sad ne zna šta da priupita.<br />
- A što se farbaš u crveno?<br />
- Sviđa mi se tako.<br />
Razočarana faca.<br />
- Stvarno? <br />
- Stvarno. <i>Ako se farbam pet godina u istu boju, sigurno je pretpostaviti da mi se sviđa. </i><br />
- Pa dobro, nije loše. Pogotovo kad posvetli. <br />
- E da, volim kad mi kosa leti posvetli, a ja da lepo pocrnim. <br />
Oduševljen izraz lica.<br />
- Hahaha, pocrnećeš, nego šta, ali u prevozu do posla i nazad! To je sve što ćeš videti!<br />
- <i>Nemam komentar. Ni onda ni sad.</i><br />
Zbunjena ćutanjem, otpočinje sopstveni, glasni monolog.<br />
- Eto, mora da se radi...koliko mi samo treba do penzije...A ti, dok stigneš do tog doba, nećeš je ni dočekati. Radićeš do smrti! <br />
Smeje se svom prorokovanju slatko i bezbrižno. Maše. Izlazi.<br />
Ja ostajem u zbunu, ali nekako ravnom zbunu. Što bi rekao Edi Izard, ako si u horor filmu, u šumi, u kolibici, nemoj ići da proveriš šta se to mrda daleko među drvećem. Za proveravanje služe zavese. <br />
Te je i moja krivica što uopšte dajem šansu takvom razgovoru. Nego, spusti zavesu i zaključaj vrata. A ubica sa sekirom - nek šuška po šumi koliko god hoće. </div>KvaziGargihttp://www.blogger.com/profile/11968425515693237742noreply@blogger.com2tag:blogger.com,1999:blog-7365398224227233804.post-14021338581448932472011-03-19T11:09:00.001-07:002011-03-19T11:09:17.631-07:00Упс, види замак!<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on"><!--[if gte mso 9]><xml> <w:WordDocument> <w:View>Normal</w:View> <w:Zoom>0</w:Zoom> <w:PunctuationKerning/> <w:ValidateAgainstSchemas/> <w:SaveIfXMLInvalid>false</w:SaveIfXMLInvalid> <w:IgnoreMixedContent>false</w:IgnoreMixedContent> <w:AlwaysShowPlaceholderText>false</w:AlwaysShowPlaceholderText> <w:Compatibility> <w:BreakWrappedTables/> <w:SnapToGridInCell/> <w:WrapTextWithPunct/> <w:UseAsianBreakRules/> <w:DontGrowAutofit/> </w:Compatibility> <w:BrowserLevel>MicrosoftInternetExplorer4</w:BrowserLevel> </w:WordDocument> </xml><![endif]--><!--[if gte mso 9]><xml> <w:LatentStyles DefLockedState="false" LatentStyleCount="156"> </w:LatentStyles> </xml><![endif]--><!--[if gte mso 10]> <style>
/* Style Definitions */
table.MsoNormalTable
{mso-style-name:"Table Normal";
mso-tstyle-rowband-size:0;
mso-tstyle-colband-size:0;
mso-style-noshow:yes;
mso-style-parent:"";
mso-padding-alt:0in 5.4pt 0in 5.4pt;
mso-para-margin:0in;
mso-para-margin-bottom:.0001pt;
mso-pagination:widow-orphan;
font-size:10.0pt;
font-family:"Times New Roman";
mso-ansi-language:#0400;
mso-fareast-language:#0400;
mso-bidi-language:#0400;}
</style> <![endif]--> <div class="MsoNormal"><span lang="SR-CYR"><span> </span>Седим у зубарској чекаоници. Субота је па је празно. На ТВ-у манга цртаћи. Не могу да их пратим дуже од пет минута, умарају очи, ако ништа друго. Гледам даље по просторији. Кроз отшкринута стаклена врата<span> </span>видим да је неко на столици. Мигољи се под бушилицом. Тај, дакле, задржава ред. </span></div><div class="MsoNormal"><span lang="SR-CYR"><span> </span>У чекаоници пар столица. Новине. Мрзи ме да читам. Поред је мала кугла са златном рибицом. Не бих баш то назвала акваријумом, унутра може да стане једна моја шака и мало ваздуха. Али биће да малом шкргастом то не смета. Изгледа чак и подгојен, барем онолико колико једна златна рибица може изгледати дебље од друге. Сетила сам се шале о златним рибицама и њиховом памћењу – како памте само неколико секунди, тако да сваки пут да испливају из пластичне кућице помисле – упс, види замак! Позлаћени вероватно живи као у океану препуном чудеса и изненађења, а заробљен је у мусавој чинији.</span></div><div class="MsoNormal"><span lang="SR-CYR"><span> </span>Перцепција је, доиста, чудо. Карукатурално је провести живот као златна рибица – отварајући уста и немајући појма о животу, али понекад би, али заиста би, било релаксирајуће не размишљати. Не превртати сваку чињеницу као на ражњу, не черечити сећања и не покушавати да се доскочи свакодневици са оно мало вештина преживљавања колико се поседује. Да не мислим о томе како ће зубарка да ми одере кожу с леђа за нову пломбу. И што и даље немам посао. И који су разлози и контра разлози за то. </span></div><div class="MsoNormal"><span lang="SR-CYR"><span> </span><span> </span>Него да ово данас буде просто субота. Једна субота. А њих факат волим. Као и мекани дукс који носим. Као и кишу напољу. Као и пролеће. И да устанем са столице да бих се преместила на зубарску, и да када угледам бушилицу помислим: </span></div><div class="MsoNormal"><span lang="SR-CYR">„Упс, види замак!“ </span></div></div>KvaziGargihttp://www.blogger.com/profile/11968425515693237742noreply@blogger.com2tag:blogger.com,1999:blog-7365398224227233804.post-71131928009399609222011-03-07T05:45:00.000-08:002011-03-07T05:45:29.270-08:00Ламент над понедељком<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on"><!--[if gte mso 9]><xml> <w:WordDocument> <w:View>Normal</w:View> <w:Zoom>0</w:Zoom> <w:PunctuationKerning/> <w:ValidateAgainstSchemas/> <w:SaveIfXMLInvalid>false</w:SaveIfXMLInvalid> <w:IgnoreMixedContent>false</w:IgnoreMixedContent> <w:AlwaysShowPlaceholderText>false</w:AlwaysShowPlaceholderText> <w:Compatibility> <w:BreakWrappedTables/> <w:SnapToGridInCell/> <w:WrapTextWithPunct/> <w:UseAsianBreakRules/> <w:DontGrowAutofit/> </w:Compatibility> <w:BrowserLevel>MicrosoftInternetExplorer4</w:BrowserLevel> </w:WordDocument> </xml><![endif]--><!--[if gte mso 9]><xml> <w:LatentStyles DefLockedState="false" LatentStyleCount="156"> </w:LatentStyles> </xml><![endif]--><!--[if gte mso 10]> <style>
/* Style Definitions */
table.MsoNormalTable
{mso-style-name:"Table Normal";
mso-tstyle-rowband-size:0;
mso-tstyle-colband-size:0;
mso-style-noshow:yes;
mso-style-parent:"";
mso-padding-alt:0in 5.4pt 0in 5.4pt;
mso-para-margin:0in;
mso-para-margin-bottom:.0001pt;
mso-pagination:widow-orphan;
font-size:10.0pt;
font-family:"Times New Roman";
mso-ansi-language:#0400;
mso-fareast-language:#0400;
mso-bidi-language:#0400;}
</style> <![endif]--> <div class="MsoNormal"><span lang="SR-CYR"><span> </span>Пола девет је. Чекам да ми се осуши коса. Па да легнем да спавам. А можда и променим нешто у свом животу за ово пар јутарњих сати које имам на располагању и не проведем их у спавању. </span></div><div class="MsoNormal"><span lang="SR-CYR"><span> </span>Поново сам почела да пишем. Равно, мртво и упорно. Тако ваљда треба. Живост чувам за живот, а слово је ионако мртво. Треба му родитељ да га брани, како каже Сократ. Академизми. Увек присутни, некад ме то обрадује, а можда ме и спутава. Не знам. </span></div><div class="MsoNormal"><span lang="SR-CYR"><span> </span>Једем корнфлекс. Смешна сам себи, са том правилном исхраном, чајићима и интегралним кексићима. Храним се јапански правилно, а са друге стране, не престајем да пијем. Чему онда здрава храна? Ваљда ми је усуд да све радим напола, а ништа до краја. Питам се хоће ли се то икад променити? Можда научим да ходам само једном стазом. А можда и не. </span></div><div class="MsoNormal"><span lang="SR-CYR"><span> </span>Понедељак је. Волим понедељак. Обећава нов почетак. Има преглед над недељом. Ново је. Добро је. Ипак ћу лећи. Не видим ништа паметно што бих могла учинити. Што би донело промену. А можда ми промена ни не треба. Можда је баш овако добро.<span> </span></span></div></div>KvaziGargihttp://www.blogger.com/profile/11968425515693237742noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-7365398224227233804.post-69808065493891700602010-12-22T14:51:00.001-08:002010-12-22T14:51:45.120-08:00Избор<!--[if gte mso 9]><xml> <w:WordDocument> <w:View>Normal</w:View> <w:Zoom>0</w:Zoom> <w:PunctuationKerning/> <w:ValidateAgainstSchemas/> <w:SaveIfXMLInvalid>false</w:SaveIfXMLInvalid> <w:IgnoreMixedContent>false</w:IgnoreMixedContent> <w:AlwaysShowPlaceholderText>false</w:AlwaysShowPlaceholderText> <w:Compatibility> <w:BreakWrappedTables/> <w:SnapToGridInCell/> <w:WrapTextWithPunct/> <w:UseAsianBreakRules/> <w:DontGrowAutofit/> </w:Compatibility> <w:BrowserLevel>MicrosoftInternetExplorer4</w:BrowserLevel> </w:WordDocument> </xml><![endif]--><!--[if gte mso 9]><xml> <w:LatentStyles DefLockedState="false" LatentStyleCount="156"> </w:LatentStyles> </xml><![endif]--><!--[if gte mso 10]> <style>
/* Style Definitions */
table.MsoNormalTable
{mso-style-name:"Table Normal";
mso-tstyle-rowband-size:0;
mso-tstyle-colband-size:0;
mso-style-noshow:yes;
mso-style-parent:"";
mso-padding-alt:0in 5.4pt 0in 5.4pt;
mso-para-margin:0in;
mso-para-margin-bottom:.0001pt;
mso-pagination:widow-orphan;
font-size:10.0pt;
font-family:"Times New Roman";
mso-ansi-language:#0400;
mso-fareast-language:#0400;
mso-bidi-language:#0400;}
</style> <![endif]--> <br />
<div class="MsoNormal"><span lang="SR-CYR">Мислим да ћу се ошишати или офарбати у црно, досадила ми је оволика коса. Само је пребацујем са рамена на раме. </span><span lang="RU"></span></div><div class="MsoNormal"><br />
</div><div class="MsoNormal"><span lang="SR-CYR">Узнемирује ме киша. Шеткам се по соби по хиљадити пут, не звони телефон, можда се померио кабл, па не ради, пијем четврту кафу. Све из досаде. Ова кошуља на мени је добра. Удобна је, осећам се природно у њој. Сврби ме глава. Опет померам косу, дођавола са њом. Ошишаћу је сама, ако треба. Имам ли данас заказано? Не, данас је недеља, сутра у три. Још и то. Нехумано мрзим зубаре. И мрзим зуб који више не боли и више не знам који је болео. Шта да кажем сутра зубару? “-Моша!“ Свашта.<br />
Распуст је. Исто ми је ко и обично. Само кад би...само кад би се нешто догодило, или кад се не би догодило, просто кад би се стање променило. Кад бих престала да чекам. Кад би изашли ови пундравци из мене и кад не бих била у сталним или/или играма са собом. <br />
Досада/нервоза?<br />
Биће/неће бити?<br />
Глад/храна?<br />
Изаћи/остати?<br />
Бити или не бити је заиста клише који нећу помињати. Наравно да је бити, јер да није бити, не било ни питања, зар не? Ствари би биле много лакше да иницијално није постојало – бити, као опција. Просто ко пасуљ. <br />
Бити – свакодневно, неуротично, сажето, увек-у-покрету-и-у-супротности-са-собом. </span></div><div class="MsoNormal"><span lang="SR-CYR">Бити – повремено заборављена, заборављати, чекати, грицкати нокте, смејати се ничему, ругати се као сад, као управо сад, ругати се себи, свету, недељи, глупом распусту, тужном гипсаном псу у углу моје собе, који нема појма ни о чему, сем о могућности да буде разбијен и бачен у септичку јаму иза куће. <br />
Бирам досаду.<br />
Бирам да буде.<br />
Бирам глад.<br />
Бирам остајање. <br />
<br />
</span></div><div class="MsoNormal"><span lang="SR-CYR">Вратила сам се. Мом писању и мом чају, мом времену. Враћам наочаре на лице. Имам рад да завршим. Наравно да имам много више него седамнаест. Овај прозор чак није моја седамнаеста, моја је била много другачија. Зајмим туђа сећања. Аранжирам их. Остала ми је навика да побегнем у друго време и да се тамо одморим, потресем, померим. Најчешће идем да се догодим. А затим да се вратим.<br />
У изабрано. </span></div>KvaziGargihttp://www.blogger.com/profile/11968425515693237742noreply@blogger.com3tag:blogger.com,1999:blog-7365398224227233804.post-66412930464154115052010-12-14T08:11:00.000-08:002010-12-14T08:41:48.282-08:00Ћутање<div class="MsoNormal"><span lang="SR-CYR">Врата се нису огласила. Само су разделила сметове прашине, на гомилицу и облу чистину. Соба је иста, по распореду, али је мутна од меке, млечне светлости. Да, калеидоскоп времена јој даје нову боју, збуњено-жуту или то моја оптика слаби, што је врло могуће. Сећања су осетљиви оброци, брзо се кваре и грозна су кад се пробају покварена. А ова соба, моја некадашња соба, је иста. <br />
Склањам наносе тишине са полица. Прсти додирују мртве, сребрнасте честице. Дуж књига, дуж провидних рамова, преко стаклених украса који држе мехуриће заточене, расцветала се тишина. Крхка фауна која вегетира пипаво, сребрнасто. Цвеће недодирљивости. Пуцкају им чауре за мојих леђима, њишу се на непокретном ваздуху. Под мојим погледом склапају трепље као саса и не дају се ранити непознатим присуством. Распрскавам их додиром, уносим неред у њихов мир. Титраво падају на под, кроз сув ваздух и поново отварају своје љубичасте круне, окупљени за мојим корацима. Заглушују звук, расту преко њега, хране се њиме и ето – надјачали су ме. Живот мртвила је поново успостављен. <br />
Напуштам те, стаклени миру. Цветај. Нетакнут у лепоти, опрезан на промене, упоран у ћутању. </span><span lang="SR-CYR"> </span><br />
<br />
<span lang="SR-CYR"><a href="http://www.youtube.com/watch?v=5DUCKGyojpE">http://www.youtube.com/watch?v=5DUCKGyojpE</a></span></div>KvaziGargihttp://www.blogger.com/profile/11968425515693237742noreply@blogger.com3tag:blogger.com,1999:blog-7365398224227233804.post-25362398731152358342010-11-02T09:22:00.000-07:002010-11-02T09:25:52.321-07:00Zaključan<div class="MsoNormal" style="line-height: 150%;">Sedim na platformi električnog tramvaja, i potpuno sam nesiguran u pogledu svog položaja na ovom svetu, u ovom gradu, u svojoj porodici. Čak ni uzgred ne bih umeo reći kakve bih zahteve u bilo kom smislu mogao s pravom da postavim. Ne mogu se ničim braniti što stojim na ovoj platformi, što se držim za ovu ručicu, što dopuštam da me nosi ovaj tramvaj, što se ljudi sklanjaju pred njim ili idu mirno, ili se odmaraju pred izlozima. - Istina, to niko i ne zahteva od mene, ali to je svejedno. Bitno je da meni nije svejedno. Ja sam izgubljen. Nastao je izvestan prelaz u mom svakodnevnom životu – kažem “svakodnevnom”, jer na njega niko ne obraća pažnju, životom se smatra ono što se planira, a ne ono što jeste…</div><div class="MsoNormal" style="line-height: 150%;">Taj prelaz me je odelio od svega postojećeg. Od utisaka, voljnih radnji, planova. I ceo ovaj bučni svet – zvon tramvaja, meko lupkanje gumenih vrata o gvozdenu konstukciju I šuštanje stopala oko mene, povukao se u svoju školjku ili sam to ja učinio. Sveo se na minimum. Na zvuk pahulja. Kao što se slažu staklići, gradeći smetove I nanose, tako se slažu slike, ljudi, oseti. Ja sam nošen neumitnošću postojanja, neupitan želim li, a I da jesam upitan, možda ne bih znao da odgovorim. Verovatno je tako. <br />
Misao mi beži I leluja, fiksirana je na vlažnu, omekšalu kožnu ručku o kojoj visi moja egzistencija I na zaprljan prozor iza kog promiče grad…Ko sam sad? Ponavljam, ja ne postavljam nikakve zahteve, samo pratim smenu prizora pred nekim unutrašnjim okom, koji se slažu I slažu, vraćajući se na poslednji kadar, kadar mekanog rukohvata, šarenila izloga I ljudi, ljudi koji promiču…</div><div class="MsoNormal" style="line-height: 150%;">Kasnije su mi rekli da sam pao gotovo pred svojom stanicom, svojom kućom. Neka žena iz tramvaja me je pridržala, delimično da sebe zaštiti od moje težine. Udar, rekli su, preživeli ste udar. Rekli su ljudi sa ogromnim rukama I krivim licima. Toliko sam razumeo,. Nije me uzbudilo. Ništa me ne pomera, slike promiču, I ja ne znam gotovo ništa. Ostao sam na platformi, klateći se u tramvaju, i zaista ne znam kako da sa nje siđem. Ne znam ni želim li. <span lang="SR"></span></div>KvaziGargihttp://www.blogger.com/profile/11968425515693237742noreply@blogger.com6tag:blogger.com,1999:blog-7365398224227233804.post-91918733519058470342010-10-28T15:01:00.000-07:002010-10-28T15:01:24.817-07:00"Тежак је живот нас уметника", рече сељак и настави да копа.Целе недеље отежем да напишем чланак о сајму књига. Уредник ме држи за гушу, зове сваки дан, ја све одлажем, да бих данас коначно и отишла. Но, како правила слободне уметности налажу, после сајма, уместо кући, ја забасам право у кафану. У зло доба стижем кући. На мсн-у већ седи уредник и креће:<br />
- Јел си била на сајму?<br />
- Сад сам дошла.<br />
- Где је текст?<br />
- Пишем управо.<br />
(А то "управо" писање је наликовало цепању дрва - дакле, чист дадаизам. "Гости су били....Швеђани, да...нових издања нема, само прештампавају стара, а антиквари! Маму им безобразну! Скупље су њихове књиге него нове... итд итд.")<br />
- Ево готово. Само да нађем слику уз текст. Шаљем.<br />
- Стигло....читам... Побогу, зашто ћирилица? Па јел сајт цео на латиници?! <br />
- Јој, извини, не знам шта ми би...<br />
- Нема везе, ја ћу да кон..пардон, конвертујем. <br />
- А јел ти добар текст? <br />
- Ма, наравно, ко и увек, о-дли-чан!<br />
- Аха...<br />
- Значи гужва је на сајму? <br />
- Ма да, оде ми цео дан, тек сам сад дошла... А шта ти радиш?<br />
- Ја? Ево пијан, право да ти кажем...<br />
- Па,ево и ја пијана...<br />
- Озбиљно?<br />
- Да.<br />
- На шта ли личи онда чланак?!<br />
- Ја немам појма...погледаћемо ујутро кад се отрезнимо, си?<br />
- Си, шефе...<br />
Дакле, ко год да набаса на мој несретни текст, дубоко се извињавам. "Тежак је живот нас уметника", рече сељак и настави да копа. KvaziGargihttp://www.blogger.com/profile/11968425515693237742noreply@blogger.com3tag:blogger.com,1999:blog-7365398224227233804.post-14363410772065353212010-10-05T15:38:00.000-07:002010-10-05T15:38:46.939-07:00Curriculum vitae - u pravom smislu te reči Negde na drugoj godini studija, profesorka nam je govorila o neobičnim zaposlenjima ljudi koji su diplomirali na svetskoj književnosti. Tad je pričala o kolegi iz svoje generacije koji je postao direktor cirkusa.<br />
<br />
Iz čiste dosade jednog jutra, nabasavši na oglas poljoprivrednog časopisa u kom traže novinara, pošaljem svoj CV. Nedelju dana kasnije me sačeka molba od istih da poštovana gospođica pošalje dva članka iz poljoprivrednog sektora na uvid. I tako sedim ja i lamentiram o berbi malina i osemenjivanju krava, i situacija se čini pomalo apsurdna. Šta ja uopšte znam o poljoprivredi? Oduzelo bi mi vreme da se upuštam u materiju, a to me ni ne zanima, a opet, od kako sam popila otkaz pre osam meseci, nikako da se uhvatim nekog posla. I u tom dvoumljenju počnem da se prisećam koje sam sulude poslove radila ove godine:<br />
- za Srpsku Novu godinu radila u restoranu (Tom prilikom nabasala na roditelje mog đaka kom privatno držim časove. Posle tog susreta se više nisu javljali.)<br />
- u februaru radila kao animator na dečijim rođendanima (Da,da, sa sve klovnovskim nosem i puno balona.)<br />
- otišla na razgovor za posao na radiju. Dobila posao u kafiću pored radija. ( Nisam prihvatila. Previše ironično za moj ukus.)<br />
- uredno pohađala Višu medicinsku školu gde sam dizala dva prsta kad bi prozvali izvesnu Milunku Perić, koja nije mogla da dolazi na obavezne vežbe,a mene je plaćala da je zamenjujem. (I molila sam sve svece da "nju" niko ne izvede da nekom pruži prvu pomoć, inače bi taj otišao Bogu na istinu.)<br />
<br />
Tako da, kad bolje razmislim, nije ni to informisanje o striganju ovaca tako loš posao. Mogla bih čak da pogledam da nije izašao neki novi model traktora i tako to. Sve dok ja ne krotim lavove, život je lep...KvaziGargihttp://www.blogger.com/profile/11968425515693237742noreply@blogger.com1tag:blogger.com,1999:blog-7365398224227233804.post-54243946290908269742010-09-07T15:22:00.000-07:002010-09-07T15:51:44.720-07:00stari prijatelj Poslednjih nekoliko dana se svađam, inatim, nemam vremena, gunđam, ma, sve na broju i gomili. Nedostaje mi vreme za mene. Znam koliko to zvuči sebično, ali mi nedostaje tišina.<br />
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;"><a href="http://1.bp.blogspot.com/_of8mj8zuA2A/TIa6VDiUazI/AAAAAAAAABg/6ZcDUGrRUAU/s1600/07092010266.jpg" imageanchor="1" style="margin-left: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="240" src="http://1.bp.blogspot.com/_of8mj8zuA2A/TIa6VDiUazI/AAAAAAAAABg/6ZcDUGrRUAU/s320/07092010266.jpg" width="320" /></a></div><br />
Kafa koju pijem u tišini. Prazan prostor. Vreme koje otiče samo sebe radi. To je, valjda, navika čitanja.<br />
Pre studija slobodno vreme je oticalo na knjige, a sad spremanje ispita izgleda tako, samo ne tako rasterećujuće, ali opet lepo. Odatle navika da često ćutim. Da mogu dugo sama. I da budem savršeno srećna u tom stanju. <br />
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;"><a href="http://3.bp.blogspot.com/_of8mj8zuA2A/TIa6Y6DXL1I/AAAAAAAAABo/HSpt6WeaSWI/s1600/07092010269.jpg" imageanchor="1" style="margin-left: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="240" src="http://3.bp.blogspot.com/_of8mj8zuA2A/TIa6Y6DXL1I/AAAAAAAAABo/HSpt6WeaSWI/s320/07092010269.jpg" width="320" /></a></div><br />
I konačno se danas dohvatih čitanja. "Portret umetnika u mladosti" je dinamičan, konfuzan, sulud, jednostavan. Doživljeni govor i unutrašnji monolog su se oduvek opirali mom srednjovekovnom shvatanju književnosti, ali sve to nije bitno. Bitno je tišina. "Lepota je obećanje sreće" - kaže Stendal. Lepota čitanja nije obećanje sreće. To je sreća sama.KvaziGargihttp://www.blogger.com/profile/11968425515693237742noreply@blogger.com3tag:blogger.com,1999:blog-7365398224227233804.post-42976978946265477982010-08-30T18:01:00.000-07:002010-08-30T18:02:35.199-07:00Never fear. Petronija Arbitra je rimski car Neron osudio na smrt kao državnog izdajnika, kada je već bio u poodmakloj fazi ludila. Petronije je bio pisac, satiričar, čovek od ukusa. Otud ono "Arbitar". Zaljubljenik u horoskop i poeziju. Kao da je živeo u staroj Jugoslaviji na Hvaru , a ne pre dve hiljade godina u Rimu. <br />
No, vratimo se priči. Kada je osudjen, izmolio je da sam sebi presudi. Sredio se. Okupao. Namirisao. Začesljao. Priredio gozbu. Presekao vene, pa ih podvezao. I slavio. Pio. Jeo. Jurio žene i dečake oko stola. Smejao se. I lagano oticao, dok nije bilo dosta. Umro je za stolom.<br />
Priča nije izrečena kao patetična, ma, čak ni kao tužna. Ja je gledam kao trijumf volje nad prirodom. Pobeda prihvatanjem. Preuzeti dizgine, čak i kad ti život uvali od pozadi. Čak i u sopstvenoj propasti. Jer tačno, život nije fer. Ali i u tome ima izbora. Petronijev je sumanut, nenormalan, dekadentan do koske i apsolutno sjajan. <br />
Sutra idem na operaciju. Moderno doba nije toliko teatralno, te ne umirem. Evolucija nas je definitivno ojačala. Ipak, večeras pravim žurku. Privatni omaž Petroniju Arbitru. Jer je učinio da se osmehnem umesto da se uplašim. Zato i dalje verujem u idole. Zarad hrabrosti. I ponekog vina. <br />
<br />
KvaziGargihttp://www.blogger.com/profile/11968425515693237742noreply@blogger.com2tag:blogger.com,1999:blog-7365398224227233804.post-69467693910788423812010-08-16T11:17:00.000-07:002010-08-16T11:17:58.499-07:00Priručnik za dolazak sa puta<ul><li>Osećati smešu opreza i nostalgije, uz varijabilnu gramažu umora. </li>
<li>Ući polako i izmeriti protok vremena u odsustvu (osim ukoliko vam se ne piški, onda osmatranje može da dođe posle).</li>
<li>Ne raspakivati se! Dva dana. Ili bar nekoliko sati, ako ste baš neurotično uredni. Nek se odeća odmori od puta.</li>
<li>Uraditi nešto banalno.(U ovom svetu sve konvencionalne stvari su banalne, tako da radnja koja remeti taj krhki red može biti opet neka obična, samo pozajmljena iz druge sfere života, probajte - delotvorno je.) Na primer, neizuveni, presložite knjige na polici ili čitajte kuvar.</li>
<li> Sad jedan delotvoran kliše - napunite kadu. (Tu nemam šta da dodam, radosti vode su najcenjenije, barem jednom Raku)</li>
<li>Ne javljati se nikome - ključni sastojak čiste egzistencije. Telefonska i internet komunikacija, nažalost određuju postojanje. Ako vas nema na facebook-u, ne postojite. Probajte malo da ne postojite. Osećaj životnosti se povećava od blede ofucanosti u kojoj nosate svoje telo k'o kostim za maškare, do punokrvne tišine i težine bitisanja. </li>
<li>Skuvati čaj. (Omaž mojoj Mim. Ona uvek predlaže čaj. I prilično je srećna.)</li>
<li>I ako sve ove diverzije da sećanje ne prokaplje u svest učine svoje, možda se i ne dosetite zašto ste odatle pobegli.</li>
<li>Meni uspeva.</li>
</ul>KvaziGargihttp://www.blogger.com/profile/11968425515693237742noreply@blogger.com7tag:blogger.com,1999:blog-7365398224227233804.post-1008385629808273012010-08-08T11:23:00.000-07:002010-08-08T11:23:57.231-07:00The punk is not dead, but the elevator is. Pentrajući se uz stepenice do jedanaestog sprata negde oko šestog naletim na upečatljiv natpis na zidu "punk is not dead". Kako mi je kondicija u kriptodepresiji (nizbrdo je imam, uzbrdo je nemam), na četvrtom spratu već očekujem da mi pukne aneurizma ili da me napadne neka zaraza čije sam ime pokupila gledajući dr Hausa.<br />
Pank možda nije mrtav, ali lift definitivno jeste, čim sam primorana de verem uz paradigmu soc-realne arhitekture i gradjevine. Sam grafit postoji više od deset godina, tako da je pank (a verovatno i post-pank) stigao da umre, oživi, zaigra u Twilightu, oduševi emo-klince i ponovo umre. Zanemarivši inicijalnu kapislu ironije kojom otpočinje svako moje umovanje, došlo mi je na pamet da je to, u suštini, znak da teorija opstaje, a praksa povremeno uprska stvar. Liftovi i pank nisu u istoj ravni, to je sigurno. Ali opšti pojmovi jesu. Praksa čini dan. Čini svet. Ono čvrsto i opipljivo. A teorija ga čini smislenim. Ne odričem se nijednog. <br />
Idealistički gledano, ideje su te koje pokreću svet i one ne umiru, njihova primena ih ograničava i menja, odnosno sam život ih opravlja i centrira im trap. Kad kažem "idealistički" - ne mislim ništa loše. Idealizma ne mogu da se otresem. Nagriza ga povremeno gorčina, pada po njemu iskustvo, ali on je pokretač. Nepokretni pokretač :) <br />
Možda je to razlog za ovaj početak pisanja. Beleženje oscilacija u kontinuitetu. Pokušaj da ideje pretraju. Ili ja to samo pokušavam da prekratim vreme do jedanaestog sprata, razvijajući teoriju o teoriji i praksi. Deseti sprat.KvaziGargihttp://www.blogger.com/profile/11968425515693237742noreply@blogger.com2